HRVATSKI JADRAN
Općenito
Jadransko more je duboko uvučen zaljev Sredozemnog mora, pa spada u tip poluzatvorenog mora. Usporedno sa pravcem protezanja jadranskog bazena pružaju se dva velika planinska lanca, jedan na Balkanskom, a drugi na Appeninskom poluotoku. Površina Jadranskog mora je 138595 km. Duljina obalne crte hrvatskog dijela jadrana iznosi 6278 km, od toga kopna 1880 km i otoka 4398 km.
Otoci
U unutrašnjim morskim vodama i teritorijalnome moru republike Hrvatske nalazi se 1242 otoka, otočića i hridi. S tolikim brojem otoka hrvatska obala je, poslije grčke najrazvedenija obala Mediterana. Kopneni reljef hrvatske obale pogodan je za vođenje terestričke i elektronske navigacije. Otoci s istaknutim orografskim oblicima također su dobre točke za orijentaciju.
Dubine
Jadransko more najpliće je u Tršćanskom zaljevu, a najdublje u Južnojadranskoj kotlini (1233 m).
Temperatura i slanost
Jadran je toplo more s izraženim godišnjim hodom površinske temperature mora. Zimi se temperature kreću od 7 C (krajnji sjeverozapad) do 14 C (Otrantska vrata), a ljeti od 22 C do 25 C. Slanost Jadranskog mora u prosjeku je oko 38,30 C. Sjeverni Jadran ima manju slanost od srednjeg i južnog Jadrana zbog utjecaja alpskih rijeka (najviše rijeke Po).
Površinske struje
Morske struje nemaju značajniji utjecaj na sigurnost plovidbe u području otvorenog mora. Brzina struja se mijenja u pojedinim područjima i vremenskim razdobljima. Srednje brzine morskih struja su oko 0,5 čv, ali u određenim uvjetima, naročito u uskim prolazima i u blizini riječnog ušća mogu dostići i do 4 čv.
Valovi
Najfrekventnije površinske valove na Jadranu uzrokuju bura, jugo te NW vjetar maestral u ljetnom periodu. Značajke površinskih valova uzrokovanih vjetrom općenito zavise od smjera, brzine i trajanja prevladavajućih vjetrova, veličine područja nad kojim ti vjetrovi pušu i topografije morskog dna, što u Jadranskom moru uzrokuje znatno veće visine valova juga nego bure pri istoj brzini i trajanju vjetra. Apsolutni maksimum visine vala na otvorenom moru zabilježen je za vrijeme olujnog juga na sjevernom Jadranu i iznosi 10,8 m. Za situacije s burom maksimalna registrirana visina vala u sjevernom Jadranu je 7,2 m.
Klima
Prema Köpenovoj klasifikaciji klime, cijelo područje Jadrana, osim njegovog krajnjeg sjevernog i sjeverozapadnog dijela, ima mediteransku klimu sa suhim ljetima i vlažnim jesensko-zimskim razdobljem (klase Cs i Cfs). Sjeverni i sjeveroistočni dio Jadrana, odnosno područje od Venecije do Rijeke, ima neke karakteristike kontinentalne klime, kao što su izraženiji godišnji hod temperature zraka i veća količina oborina u ljetnim mjesecima.
Magla
Na cijelom području Jadrana magla se najćešće javlja u zimskom razdoblju (prosinac - veljača). Najčešća je na sjevernom Jadranu i to u Tršćanskom zaljevu (preko 20 dana u godini) te na zapadnoj obali Istre (10 do 20 dana u godini). Na ostalom dijelu Jadrana javlja se u prosjeku manje od 5 dana u godini. Na dubrovačkom području javlja se vrlo rijetko (u prosjeku manje od jednog dana u godini).
Vjetar
Vjetrovi nad Jadranom općenito ovise o razdiobi baričkih sustava na širem području. Najčešći vjetrovi na Jadranu su bura (NNE do ENE), jugo (ESE do SSE) i maestral (WNW do NW). Osim tih vjetrova pušu i vjetrovi iz smjera S (oštro), SW (lebić, garbin), W (pulenat), N do NW (tramontana), E (levant) te vjetrovi obalne orjentacije (burin ili kopnenjak i zmorac).
Za sigurnost plovidbe osobito je važno poznavanje meteoroloških parametara, ponajprije vjetra. S obzirom na klimatska obilježja i orografske karakteristike jadranskog otočja i priobalja, na Jadranu se vrlo često i naglo izmjenjuju suprotni tipovi vremena, s mogućnošću iznenadnih udara vjetra (bura, jugo, lebić, ljetne nevere). U takvim situacijama uvjeti za navigaciju postaju teški i izuzetno opasni, naročito za manje brodove.